69s iliti JingJang priče

smijem se i smijem se ..
pozdrav svima

Navodno, u samurjskom kodeksu piše: "Kad netko treba nešto napraviti za tebe, napravi sam. Kad trebaš reći deset riječi, reci jednu".
Tako i ja. Malo pišem (ala govorim), tako da svaka riječ ima svoju težinu.
Drugim riječima previše sam lijen. Gdje su ona davana vremena prije 15 godina, kad bi me uhvatila želja da napokon napišem tu knjigu. Da, onu knjigu zapisanu u meni koju cijeli život čekam ispričat.
Pozdrav ljudima dobre volje.
P.S.
pokušat ću smisliti eufemizam za gornji pozdrav

nije kreativna pauza nego .. super kreativna.
Sve je složeno, nema nezgodacija, skoro pa učmalo..
Možda počenem opet pisat

uzeo sam kreativnu pauzu. Trenutno razmišljam o tome kako se lako prevariti u procjeni. Mislio sam, kad kupim laptop češće ću pisati blog. Kad ono, niti redka. Osim par prethodnih šaljivih. Whatever. Možda se to sad promijeni. Otkrih nove zanimacije. Počeo sam trenirati jednu borilačku vještinu u kojoj nema napada, samo obrana. I to mi filozofski odgovara. Agresiva je precjenjenja. Važnije mi je rastezanje, razgibavanje nego umišljanje da nekome mogu golim rukama rasporit utrobu i izvadit kucajuće srce. ..

one of these days I'll find time to write something usefull and smart. Pitanje vremena je nešto što me najviše opterećuje. Da, mogu ga pokušati ignorirati, ali u nekim stavrima se ne mogu prevariti. Broj blogova po mjescu kojih napišem je sve manji i manji. Uvjek je nešto drugo priša. Priznajem, imam curu i vrijeme je nešto čega nemam jer imam i fin posao. Plan za večeras je bio nešto pojesti i gledati neke papire s posla. Koje mi se ne gleda ali moram to proći do sutra. Odoh ja na internet. I popit ću malo vina, nadam se da me neće uspavati prerano A baš nemam vremena za zahebanciju,a li kad sam već tu da pogledam blog. Ma nemam vremena ni za čitat ostale blogove. Ali eto baš zato prkosim svome vremenu. Idem nešto napisat, ionako mi sve prave misli dođu kad baš ne mogu pisati. Možda se sjetim čega pametnog. ž
tojeto

Ne, ne ženim se, i nastavit ću pisati blog.
I ne postoji sajt sa paswordima ...

Znam, svašta sam pisao o odnosim žena i muškaraca, ali šta ću, omaklo se i meni.
Iz poštovanja prema budućoj, moram PRESTATI pisati BLOG, jer ovo što pišem joj se ne bi svidilo, a kad tad će me otkriti.
Drugi dobar razlog je jer sam shvatio kao administrator u jednoj većoj tvrtki (MUP) da je ova sigurnost za qurac, odnosno postoji sajt s imenom blog+još nešto (proguglajte) na kojem se nalaze svi paswordi i emaili svih korisnika, koji se ažuriraju svakodnevno. Pa sad ti vjeruj blogu.
ZBOGOM!!

Ali muškarc, iako je započinje voliti, usklađuje svoj osjećaje iz poštovanja prema moralu i
mudrosti, i iako često misli o ženi, ne popušta, unatoč pokušakija da ga se osvoji. Muškarac
ponekad pokušava ili se potrudi osvojiti objekte svoje naklonosti, ali ne uspjevajući, on ih
ostavlja nadalje. Isto tako, jednom kad je žena osvojena, on često postaje nezainteresiran za
nju. A o tome što se kaže da muškarac nije zainteresiran za ono što je lako osvojeno, i želi
samo ono što se osvaja s teškoćom, to se tako samo kaže.
Razlozi zbog kojih žena odbija osvajanje muškarca su slijedeći:

1. Vjernost prema svom mužu
2. Želja za zakonitom djecom
3. Želja za boljom prilikom
4. Bijes zbog toga što joj se muškarac obraća previše prijateljski
5. Razlika u položaju
6. Želja za sigurnošću jer je muškarac sklon putovanju
7. Mišljenje da je muškarac privržen nekoj drugoj ženi
8. Strah da muškarac neće držati svoje namjere u tajnosti
9. Mišljenje da je muškarac previše posvećen svojim prijateljima, i ima preveliko poštovanje za njih
10. Pretpostavka da nije ozbiljan
11. Srameživljost jer je muškarac slavna osoba
12. Strah od njegove snage, ili njegove prejake želje, u slučaju žene-jelena
13. Sramežljivost jer je on previše učen
14. Sjećanje da je nekad s njim bila prijatelj
15. Prezir prema njegovoj želji da upozna svijet
16. Vjerovanje da ima lošu osobnost
17. Gađenje od pomisli da ga ona voli
18. U slučaju žene-slona, strah da je on čovjek-zec, ili čovjek slabe strasti
19. Osječaj da bi se nešto moglo dogoditi zbog njegove strasti
20. Strah od svojih nesavršenosti
21. Strah od razotkrivanja
22. Njegova varka kojom skriva sijedu kosu ili loš izgled
23. Strah da ga je angažirao njen muž da otkrije njezinu nevjernost
24. Mišljenje da je on previše moralna osoba

Koji god razlog mušakrac uočio, on treba raditi na uklanjanju od samog početka.
(nastavak slijedi..)

Peti dio
O ženama i drugim muškarcima

Poglavlje 1
O karakteristka muškaraca i žena. O razlozima zašto žena odbija muškarca. O muškarcima koji imaju
uspjeha sa ženama; i O ženama koje je lako osvojiti
Žene drugih ljudi, kojim se može pribjeći u prilikam opisanima u Prvom dijelu, poglavlje 5, ovog
spisa, ali i mogućnosti njihovog osvajanja, njihovu uskladivost za suživot, opasnosti za sebe činom
ujedinjavanjem s njima, treba se prvo razmotriti. Čovjek može pribjeći ženi drugog muškarca, u svrhu
spašavanja vlastitog života, kad osjeti da se njegova ljubav za nju prelazi iz jednog stupnja u
drugi. Ovih opasnosti ima deset, i označavaju se ovako:

1. Ljubav na pogled
2. Uzgredna misao
3. Neprekidno razmišljanje
4. Nemiran san
5. Iznurenost tijela
6. Odricanje užitaka
7. Nestanak srama
8. Ludili
9. Slabost
10. Smrt

Stari znalci su rekli da muškarac može znati (?), iskrenost, čistoću i želju mlade žene, kao i snagu
ili slabost njezine strasti iz oblika njenog tijela, i iz karaktreističnih oznaka i znakova njenog
tijela. Ali Vatsyayana je mišljenja da obik tijela i karaktreistične oznaka i znakova su varke i da
se žena treba suditi po ponašanju, po vanjskom izrazu njenih misli, i po pokretima njenog tijela.
Sad, kao opće pravilo Gonikaputra kaže da žena zaljubi u svakog zgodnog muškarca kojeg vidi, kao i
muškarac koji vidi prekrasnu ženu, ali one često ne poduzimaju daljnje korake zbog raznih razloga. U
ljubavi, sljedeće činjenice su karaktreistične za žene. Ona voli bez obzira što je dobro ili loše i
ne pokušava osvoji muškarca radi ispunjavanja nekog određenog cilja. Štaviše, kad joj muškarac prvi
put priđe ona se prirodno povlači, iako bi se i htjela ujediniti s tim muškarcem. Ali kad se pokušaji
da je se osvoji ponavljaju i obnavljaju, ona na kraju pristaje.
(nastavak slijedi..)

A i kad mi se daa, nemam prilliku pisati, nemam živaca, spremati nešto što smislim za poslje. Ili kako mislim da nemam šta pametno reći - mučim, tj. ništa ne pišem. I još nešto, radim ko konj, ne dam ise još gledat u kompjuter i pisat blog. U jednom trenu sam ga zamalo izbrisao, jer koji je smisao pisanja.. Ali, evo nisam ga još maka, a valjda i neću. Joj da mi je malo više vremena.
Sve se može rijšeiti samo je fitanje faken vremena koje prolazi koje se ne može vratiti. Evo i ovo pišem dok mise nešto žestoko kopira na disk, prokleti kompjuteri, samo mi oduzimaju vrijeme.Jer šta su kopmjuteri:
"Kompjuteri su savršene sprave za riješavanje problema kojih prije nismo imali!"
pozdrav vjernom čitatelju

Sretno Valentinovo!

Ma šta to značilo. Valjda je to nešto kao ulazak u rudnik pa ti treba zaželjeti sreću, jer treba preživiti ovaj dan kad je sve u rozom i crvenom. Kad bi žene uređivale svijet (ok, znam da ga i sad uređuju, ali uglavnom muškarcima puštaju da sređuju infrastrukturu), onda bi pola svijeta bilo obojano u rozo (bar se ja toga bojim da bi tako bilo). I .. onda mi muškarci imali stomačne probleme, mislim da bi bili non stop zatvoreni, ali nema veze proradila bi industrija laksativa (i antilaksativa). Hehe, ovo me asocirao „Život na sjeveru“ kad je Shelly obojala wc u rozo, a muž (vlasnik restorana, ne sjećam se kako se zvao) se „zatvorio“. Ok, znam da nije lijepo na da današnji rozi dan pričam ovakve shitove, ali stvarno me asociralo. Međutim, ostaje činjenica da mnogi teško proživljavaju ovaj rozi dan, kao uostalom sve one usiljene najvažnije blagdane kad bi svi, navodno, nekim čudom trebali biti veseli. A poznato je da se čovjek osjeća više nesretno što su mu susjedi sretniji. I zato stvaro želim svakome (ovaj lažni ili pravi) osjećaj sreće koji proizlazi iz ljubavi, „aman“, uzvraćene ljubavi, „čest uzvik u sevdalinkama“.
Ih, io, ja osobno imam danas puno razloga biti euforičan, imam nevjerojatno dobru curu ovih dana, sve se bojim da se ne ureknem (a nisam praznovjeram). Sjećam se nekih prošlih godina, kad sam također mislio da sam sretan. Pa to Valentinovo mi je stvarno bilo velika prilika da još jednom izjavim ljubav, sad ne shvaćam što sam se toliko uzbuđivao. Mislim da su se ljudi kod nas zasitili ove prevelike komercijalizacije dotičnog praznika, jer kako se malo po malo amerikaniziramo tako ipak postajemo svjesniji da iza tog osjećaja sreće leži lova, odnosno pokušaj da nam se izvuče lova. Zato treba, ko može i želi, svaki dan živit kao da je Valentinovo, svaki dan živit kao da je 01. travnja, svaki dan živit kao da nova godina, i kao da je običan radni utorak-srijeda.
Svaki dan je nešto. Kad je nešto popularno onda crkva izmisli svetca (vidi primjer > Valentinovo, Josip radnik, Internet ..), UN izmisli „Dan borbe protiv ..“ (gladi, pušenja, itd), država izmisli nekakve danove proglašenja nezavisnosti ili slično, a još svako za sebe izmisli nekakve važne dane (uz rođendane, imendane, mjesečnice, godišnjice itd..). Tko se može snaći, a za par stotina godina će svaki dan biti nekome nešto. Nadam se da će se ostaviti jedan dan na cijeloj zemaljskoj kugli za NIŠTA, alo treba se jedan dan i odmoriti od svih ostalih dana. Ne možeš svaki dan slaviti kad su Kubanci ili Vijetnamci pobijedili Amerikance, st. Patrick ili slično. Ostavite nam jedan dan za NIŠTA .. AAAAAA

Again, poljubac svim koji žele primiti poljubac od mene da bi se osjećali bolje, ostali – SRETNO!

P.S. Jeste li znali da je srce kako se danas crta zapravo obrnuti simbol guze (i to ženske).
P.S.S. Jeste li primjetili da se riječ guza upotrebljava kao umanjenica, a ne guzica koja je umanjenica gramatički, hehe.
PSSSSSSSSS

Je li istina najvažnija stvar na svijetu? Mislim da će se većina složiti da nije, jer ništa nas ne boli tako jako kao istina. Možemo dovijeka živjeti u laži, i ništa nam neće faliti, niti će nam se išta strašno dogoditi u usporedbi sa gorkom istinom.
"Od istina gorkih
draža nam je laž što nas uzvisuje"
Odavno sam odlučio da je istina meni najvažnija stvar na svijetu. Isto tako sam odlučio da neću "svoju istinu" nametati ili čak priopćiti ikome tko je ne zaslužuje. I tako sam ispao ili sadista (jer mučim gorkom istinom one koji su mi draži) ili lažov (jer ne govorim svakome istinu.) I to mi se uvijek događa, i meni i cijelom svijetu, što imaš plemenitiju namjeru to je veća šansa da ćeš ispasti gad. I zato često, kad ne želim nešto slagati (a morao bih) kažem nešto drukčijim rječima, tek tako da budem čiste savjesti, jer duboko vjerujem da ne treba govoriti laž. Treba izmisliti drugi jezik, treba razbiti čašu o pod kako bi odvukao pažnju, bilo šta, ali ne treba lagati. Kad govorim, nepotpunu istinu, ne lažem. Bar se nadam, jer toga se stvarno bojim, da ne postanem patološki lažov, tj. onaj koji više ne zna što je istina. Iz laži proizlazi najveća ljudska negativna osobina. Licemjerje. To je tako rafinirana laž samome sebi, da licemjer jednostavno ne može prihvatiti da je lažov, a mnogi i ne slute koliko su licemjeri, koliko ljube laž.
"Ništa lakše nego sebe slagati .."
Gledam ljude oko sebe. Neću reći da je sve laž, jer bih lagao, vjerojatno. Gledam svoj život, ljude koji su mi nešto govorili, obećavali. Teško prihvaćam to što su me lagali. Govorim sebi da su u to vrijeme kad su govorili, vjerovali da je to istina. Znam, ne ljube svi apsolutnu istinu kao ja, i nemaju svi istu opaku namjeru - meni (meni!) lagati.
Znam, i to me muči, LAŽEM li to ja sebi da mi bude lakše?
Sad mi je lakše.

"Bolje jedno vruće pivo
nego četri ladna.."
Kako postajem stariji to mi vrijeme sve brže ide, leti. Pročitao sam da riječ i o metabolizmu i o objektivnim razlozima subjektivnog proživljavanja takozvanog protoka vremena.
Naime, kaj. Biološki, miševima vrijeme puno brže protiče nego slonovima. Miševi žive par godina (nadam se), slonovi par desetljeće. A insekti par dana. Cijeli život treba proživjeti, tako da se može uspostaviti korelacija između dužine života i broja otkucaja srca. Što brže kucaš, brže živiš (a insekti ni nemaju srce). Zato kad si teen onda ti se događa milijun stvari u sat vremena, ne možeš stajati na miru, nikako. Neka baba ili dida naprotiv mogu mirno satima čekati autobus na stanici i međusobno prepričavati svoje živote. Ovo me uvjek čudilo, pogotovo prepričavanje života, ali vidim da će i meni tako bit. Ok, jesam u ranim tridesetima, ali jednostavno često nemam objašnjenja gdje mi prolaze dani i sati.
Jedino mjeseci sporo prolaze, valjda zato jer očekujem plaću, ali zato godine lete. I kako meni vrijeme leti tako me hvata panika. Imam filing da kad bih dobio loto, i ne morao raditi (za plaću) do kraja života, da ne bi stigao obaviti sve one stvari koji poželim obaviti dok ih nemam vremena obavljati. Samo putovanja, bi li ih stigao obaviti sva koja želim, a tek knjige pročitat .. I tako valjda u toj panici, uhvatim sebe kako režem ljude, imam sve strože kriterije i uopće se ne kajem za potencijalnim prilikama koje nonšalantno odbacim jer "ne prolaze kriterije". I stižemo do nulte tolerancije. Ne toleriram ni jednu manu, kad je riječ o osoboma. Ono što toleriram prihvatim da nije mana. I, naravno, nisam još toliko tup, jednostavno se često zapitam, nisam li malo prestrog? Nije baš da sam pročitao u nekoj knjizi da tako moram postupit, nego mi se kroz moje vlastito iskustvo jednostavno nametnio taj neumljivi stil gaženja svega pred sobom. Pa i mene gaze drugi, ako ćemo pravo. Ali ipak se pitam..
Npr. upoznam curu, dobijem broj, zovem je. Ne odazove se pozivu na kavu jednom zbog .. nekog razloga. Dooobro, alo dooobro razmislim ("treba biti uporan"), nazovem je još jedno. Dogodi se da se ne javi telefon. I pričekam dan-dva. Ako se dogodi da se ne javi - bez obzira koliko mi se sviđa, zatvorim to poglavlje i idem dalje. Prestrogo? Nedovoljno uporno? Ili pak ispravno, u skladu sa problemom letenjem vremena. Nemam ja vremena za igre.. Ili se varam, vrijeme ne postoji?

„Fa-fa-la si mi ti fala ti ..
lalalala .. lalala .. lala“
Baš gledam ovih dana, rasplet jedne višegodišnje veze. Nit' ona nit' on su mi više od poznanika, pa mi se čini da mogu biti objektivan. Ili ipak ne mogu, zauzimam se za mušku stranu, čini mi se. No priča je uglavnom ovaka. Ona je studirala, više godina nego je minimum. Perfekcionista je, mora imati „sve petice“. S vremenom će shvatiti da to nije baš nužno za uspjeh u životu. I hodala je s dotičnim. Prava studentska veza, bez puno para i s puno nježnosti. On je nešto pokušavao studirati, pokušavao nešto raditi, uglavnom nije bio nešto materijalno perspektivan, ističem to zato što mislim da je u ovoj priči bitno. Ali je zato bio duša od čovjeka, bar se meni tako činilo. Tolerantan, pažljiv, lako oprosti, puno daje, a ne vjerujem da puno traži. Puno daje i materijalno s obzirom da ne pliva u lovi. Svađe su im bile normalna stvar, funkcionirali su godinama kao par koji si može dopustiti ozbiljnu svađu, čak i oko sitnica. Ona, s druge strane, je frcakvao, inteligentno stvorenje, jedna od onih slobodnih i samopouzdanih žena u čijoj blizini mnogi mušakrci pomisli na vezivanje, kako emocionalno tako i s konopima ;-) . Ali je bila vječno zauzeti teritorij, to je samo dodavalo njenom šarmu.
I .., neznam je li tu bilo još dodatnih problema u vezi, ali kako se bližio kraj njenom studiju, to je dama otvoreno zahtjevala da lik nađe pošten posao ili neka se tornja. Ona sam nikad nije radila, to govore njene petice koje je ganjala. On je nije shvaćao ozbiljno. Diplomira ona u struci u kojoj nema posla u izobilju i .. ( kao svi koji koji završe faks, dobiju onaj strašan osjećaj koji su ostali dobili nakon srednje škole) .. i šta sad? Nervoza, svađe, „prekidi“, prijetnje, pomirenja, sve uobičajno.. Osim, to sam znao jer proživih slično, ovaj put ona više nije student. Razvlačili su se tako jedno pola godine, i onda ga je ona hladno otkantala, skoro bez objašnjenja. Te stvari se uvijek čine kao bez objašnjenja, pogotovo za otkantanu stranu. On to tako osjeća, davno nisam vidio bjesnijeg čovjeka. Traži bar objašnjenje, tj. nije zadovoljan s postojećim. Misli da će mu biti lakše ako bi ona imala drugog, ili takav neki romantičan razlog. Da, ona i ima drugog, a on nema još nadomjestak za nju. I to ga boli, samo što još nije svjestan. Promjenio se kao osoba, sad smatra da su sve žene materijalističke kučke, a čim su kučke nemaju osjećaja. I neće ga više nijedna preveslati. Skoro me je napao, misleći da sam na njenoj strani. Poslje me je napao jer sam na njegovoj strani. Pokušao sam mu olakšati savjetom, (koji nije tražio, šta ću budala sam i ja kad dajem kad me se ne pita), ali on je to shvatio kao glupi savjet, kojeg on nije (svjesno) tražio. E to je povrjeđnost, kad ne mrziš samo nju, nego i cijeli muško-ženski svijet. Priča o materijalnoj strani, pa priča o vremenskoj strani (nije malo dat toliko godina života za ništa). A zaključak mu je da ga više nijedna neće zahebat.
I neće. Dovoljno je jedan put. Ovaj primjer pokazuje ono što ja intimno vjerujem. Muškarci su osjećajniji nego žene. Da, znam, puno ih ne upada u ovaj obrazac, htjedoh reći, muškarci su više raspoređeni po ekstrmenim stranama, ili su bezosjećajni, ili su superosjetljivi. Žene su u PROSJEKU, osjećajnije, manje-više jednako dobro barataju svojim emocijama. Kao kod kuhanja. Ekstremno loši kuhari, i ekstremno dobri kuhari su muškarci. Ali većina DOBRIH kuhara, onih u u čijoj hrani uživamo svaki dan, su žene.
Cijela ova priča, (vjerojatno ispričano subjektivno, znam) je da bih rekao slijedeće. Njeno ponašanje je ljudsko. I njegovo isto. Samo njeno je bliže realnosti. Ona traži ALFA MUŽJAKA za svoje potomke. On očito nije dovoljno alfa za nju, i ja je razumijem. Ono što ne razumijem, i što ne prihvaćam, je da ona to nije znala od početka. Znala je, nije joj smetalo, dok nije došlo vrijeme za parenje. A onda „gazi, gazi srce moje“.
Ćao bejbi!

„Kad bi svi ljudi na svijetu,
baš kao sva djeca na svijetu
o, kad bi svi ljudi ljudi na svijetu
odlučili da: ..“

Promijene sve.
Pitam se bi li onda sve bilo isto kao sad? Mislim na društvene, međuljudske odnose.
(malo utopije)
Npr. kad bi svako imao gdje živjeti i što jesti. Istina, većna ljudi ima što jesti, ali bilo bi bolje da nam (homo sapiensima) ne umire svaki dan 30000 ljudi od gladi (to je procjena). To se ne može napraviti, naravno, dok postoje ovakvi odnosi u svijetu (države,.. i ostale strukture). I ne mogu znati do čega bi to dovelo (eksplozije stanovništva, nemiri..). Ali bi se bar bolje osjećali, (bar ja bih). Dakle, da dođe neka vanjska sila, npr. neki vanzemaljci, i nametnu nam, npr. da ne smije biti gladnih lako bi proizveli hranu za svakog. I onda nam nametnu neke druge „pozitivne“ stvari. Npr. zabranu oružja, zabranu nasilja, školovanje, sportski način života i .. beskonačnu slobodu. Trebalo bi bar 150 godina da bi se ljude naučilo tome, siguran sam, većina bi se radije ubila nego pristala na takvu slobodu. Zapravo ideja nije toliko utopistička (i komunistička) kako izgleda. Bio sam na nekom predavanju o Inkama (ili nekim drugim američkim indijancija, nije bitno). Imali su zanimljivo uređenu državu – daleko od ideala kojeg sam opisao maloprije. Ali imali su slijedeći običaj. Umjesto uobičajnih „Dobar dan“ i „Laku noć“ fraza, bilo im je nametnuto da se pozdravljaju sa „Budit dobri“, „Nemojte krasti“, „Vrijedno radite“ i slično. Zamisli mogućnosti! Država te natjera sugestijom na obrasce ponašanja. Zamisli tako 150 godina, uvjeravanja ljudi u određene vrednote. Zamislite još tehnološki napredak, strogo kažnjavanje „negativaca“. Zamislite još da postoji znanstveno sigurna i zdrava metoda kontracepcije, koji žena (i/ili) muškarac slobodno koriste (mislim na cijenu i dostupnost). Zamisli koliko bi tako uređeno društvo bilo oslobođeno raznih frustracija koji su zapravo uzroci mnogih zala: ratova, ubojstava, krađa, nasilja ..
Pitam se bi li onda sve bilo isto kao sad? Bi li tada još uvijek postojali ovako problematični međuljudski odnosi, muško-ženski, žensko-ženski, muško-muški, prijateljsko-neprijateljski .. A sad malo konkretnije.
Nazove me prije neki dan prva bivša. Al baš ono prva, od prije 15 godina. Nisam s njom duuugo imao diplomatske odnose. Niti riječi godina, ali onda sam popustio. Počeli smo normalno pričati, postoji među nama neko razumijevanje, generacijsko i intimno. Nismo se ponovo upuštali u išta, jer smo oboje bili u nekim vezama. U zadnje vrijeme smo bili „slobodni“, počeli smo se ponovo čuti na telefon, išli na kavu par puta. S moje strane, kad sam vidio da neće tu biti ništa u smislu kakve intimnije veze, počeo sam se rijeđe javljati. Dapče, namjerno joj se ne javljati po 15-ak dana. Što me nije spriječilo da joj se javim kad mi je dosadno, i kažem joj „Dosadno mi je pa ti se javljam, imaš li vremena za mene“. Ovako nešto, pomalo i nepristojno, sam joj napravio par puta. I ona se ofendila. Naljutila. Formalno je u pravu. Ne tretiram je kao kraljicu. S druge strane ne pada mi na pamet biti u vezi (pa i prijateljskoj) u kojoj moram polagati račune, moram paziti na njene osjećaje (kao cure), i osjećat se kao neki krivac jer joj se ne javljam po 15 dana. Bliski prijatelj mi nije, a svojim invazivnim shvaćanjem prijateljstva i neće postati.
Ili možda griješim? Da, htio bih da su svi neopterećeno ljubazni (kao u utopiji) jedni prema drugima, a ja nisam spreman biti takav sada. Previše tražim, premalo dajem. Samo želim slobodu.

''O blože, ti valjda znaš šta radiš,
Ti imaš bolji pregled, legendo,
Ali iz našeg tupog ugla,
izgleda gusto.
O blože, nije da kukam da nas vadiš,
Al' zapelo je negde, treba nam
tip sa iskustvom''



I ja nisam genije, to već znam.
Off-topic.


Ali kako bi trebao teoretski izgledati blog. Svaki dan, post jedan? I don't think so. Prvo svaki dan nemaš inspiraciju, nemaš ni vremena, a nemaš ni što napisati. Nekome je zanimljivo što mislim o kupusu kojeg danas nisam jeo? I don't think so. Pisanje radi vježbe? Može, treba uvježbati svoj stil, uhvatiti ruku. Tako sam čitao Dostojevskog, čini mi se, rekao je kako treba početi pisati da bi se ''uhvatila ruka''. Opa, htio bi pisati kao Dostojevski? Pa tko bi čitao nešto u stilu ruskog realzma? Naravno, ali nije to tako bezazleno, jer, .. prvo treba nešto imati za reći da bi nešto smisleno i napisao. Iako je za mene to jedan normalan i uobičajni stil pripovjedanja, sumnjam da bi dobro prošao kod dežurnih kritičara. Uostalom, ne mogu nikako spadati u ruske realiste, jer to je doba već prošlo. Možda neki novo-realizam? Možda neko drugo ime za to već postoji samo ja neobrazovan neznam. Ali stvarno me zanima, je li teoretski mogu nešto pisati što spada u neko povijesno književno razdoblje? I šta ako se stilom izdvajam iz svoga razdoblja, je li me to čini nevažnim?
Nego da se vratim na opću teoriju bloga. Danas vlada demokracija. Nema prevladavajućeg pravila, ni stila. Internet i blog su prirodni mediji za kreativni nered i rad. Piši šta hoćeš, kako hoćeš, eventalno prijeti tužbom nekome tko te citira ili kritizira (by the way, ja sam na strani ny-čanke, iako je morala znati s čime ima posla. Tko se bloga laća, od bloga i strada) U tome i je ljepota tisuću cvjetova. Baš mi je drago da postoji polje na kojem sve lingvističke i ine teorije i torture padaju u vodu. Ma kakvi gramatički navodi, pravila, školovanja i ostale frustracije? Evo vam, gledajte, najedite se profesori jezika vaše dike i ponosa, vašeg standardnog - a zapravo mrtvog poimanja - jezika. E ovo na blogu je prava živa tvar - ovo je jezik. JAZIK!


Mješavina riječi, nesuvislosti, tri točkica, xyz-a, kvačica i nekvačica, engleskog i klinginskog, seljaka i kupusa. Taj mračni predmet žudnje, jezik nas svagd(š)nji, na kojem se rađamo, psujemo, plačemo i molimo, zavodimo i jedemo, pišemo i padamo na ispitu. Jezik kojim pišemo, kojeg volimo, na kojem mrzimo i kupujemo. I prodajemo.


A tek slike. Mislim gif-ovi i jpezi. (ej, kako se pretplatiti na nešto što će me obavijestiti da je jpeg od sada i hrvatska riječ. Ovaj, ..., što hoće to bit u ovom stoljeću, jer baš nešto ne planiram dočekati sljedeće stoljeće.. Imam nekog posla pod zemljom.) Nigdje ne piše da slike spadaju pod jezik, ni da je blog alat samo za jezik. Nego, slike, šarene slike. E to je i budali drago. Čak i predsjednik svijeta, gospodin aktualni Grmlje, smatra da su u čitankama slike poželjne.


AARHRRGH. Patentiram potezom šlica ovu riječ, koja znači .. e ne-ću sve reć da mi tko ne ukrade patent, samo ću reć da je to kompleksan osjećaj između kompleksiranosti i kompententosti za osjećanje komplementarnosti. A jedna slika 1000 riječi. Koliko je to sličica na kineskom pismu? 300 piktograma?

Dragi moj blože. Pišem u mraku, jer sam u sjeni. A i noć je. Bit ce toga još. Sad pozdravljam ovim putem svoj ljubljeni jezik. Preživio ti meni i nama. I prodajem ulje. Maslinovo.

"Ostaću slobodan, neću se vezati
važno je samo dobro se zezati.."

Znamo li granicu između želje i stvarnosti? S jedne strane kad si slobodan od veza i obaveza sve mogućnosti su ti otvorene. Izbor je beskrajan, a i ne moraš ništa birati ako ne želiš. S druge
strane nagoni te tjeraju da se vežeš. Znam, vezivanje nije tako strašna stvar jer "kad si vezan,
tek onda si slobodan". Odnosno, to bi trebao biti kriterij. Osjećam li se slobodnije vezan? Ako
da, onda je to to. Slobodan i vezan - istovremeno.

Bijah na turističkom putu. Više šoping nego turizam. Tek tako da mi guzica vidi puta. Bijah
slobodan. Upoznali smo se, više neformalno nego formalno u autobusu. Moj tip, mala, smišna, vrcakve
oči, vatreno pakiranje estrogena. Pristupačna. Razgledali smo grad, turistički. Stiskali smo se
ispod mog kišobrana.
"Mi smo samo šetali i pomalo kisli
Dobro sam se nagledo njenih koraka .."

Super, na neki način bespomoćna, a ja pravi gentleman. Dobro, ponekad i džentlmen. Pitao sam je što
radi, što je radila, i što bi željela raditi. Sve mi je rekla. Odnosno, onoliko koliko je ocjenila
da je potrebno - da bi sve teklo ugodno. Pao sam, i to sam znao.
Dok smo ručali pri kraju tog mokrog popdneva u restorančiću u društvu iz autobusa, pitao je
suputnik, inače iz njenog mjesta, za njene. Taman sam usisavo manistru, milaneze ili tako nešto.
Brzo sam se snašao kad mu je objasnila čija je ŽENA! I to friška, 5-6 mjeseci. Dobro je da nisam
sve ispljunio, ali ja sam cool, samo sam blago pocrvenio. Siguran sam da se nije primjetilo.
Nakon toga, cijelim putem nazad, smo još slobodnije pričali. Pričala mi je o njemu, o sebi. Rado
sam je slušao, a mislio sam u sebi o zabranjenom voću. Uvjeren sam da mi je prije rekla da je
udana, da bih je tretirao isto, bio bih jednostavno getleman, i džentlman. Ne vjerujem da bih joj
uskratio bilo koju šalu, seksualnu aluziju, vic, ili fotografiju. Šta ću, odmah se zaljubim, samo
bih se sebi uskratio nekoliko sati maštarija, da sam znao. Poklonio sam joj neku sitnicu za
rastanak, nadam se da će me se sjetiti, ponekad. Ne znam što bi to trebalo značiti, želim joj
sreću, što će joj posjetnik na mene? Gledam ponekad njene slike, uzdišem, znam da nije tako bilo bi
još bolje.
Nadam se da me se bar jednom sjetila.

"Usrana šminka defilira našim putem za Katmandu
razvit ćemo tamna jedra na vjetru
kao nekad
Prokleta mogućnost izbora mora da postoji
idemo za Katmandu "
Azra
Zašto volimo odlaziti u pustinju ili na vrh planine?

40 dana u pustinji. 10 dana na planini. Ili 7 dana na moru. Mislim da je razlog što volimo biti daleko od ljudi. Ili iznad ljudi. Kad dođemo na čistinu lakše se i prirodnije suočiti sa sobom. Ja i svijet i nitko nam ne smeta, tamo sam ja na prvom mjestu, tamo sve što radim radim zbog sebe, a ne zato jer me netko drugi gleda ili ne gleda. Naravno nije cilj ostati tamo, sam. Cilj je vratiti se, najbolje kad se duša odmori, a tijelo umori.

Živim na moru i uvjek gledam more. No još nisam imao prilike vidjeti beskrajnu pučinu, sa spoznajom da tisućama – TISUĆAMA kilometara nema čvrstog tla. Zato ću kad budem velik i bogat, kupiti brod i oploviti svijet. Želim ići desno od mikronezije, polinezije. Kolika je to pustoš najbolje govori da što se nemaju gdje naći karte za to područje. Kako bi bilo suočiti se s tom beskrajnom pustinjom. Svi znamo da pustinja nije pustinja jer nema života u sebi. Nego zato jer nema ljudi.
Zato u međuvremenu odem na planinu, posjetim Mosor, Biokovo. Ili oni po(d)sjete mene. Gledam tu ZEMLJU, može li se to nazvati zemljom? Kamen na kamenu, sterilan a živ. Nisam još vidio (divo)kozu, samo bilje i ptice. I poneki potok. I sve se nešto mislim, a ne znam zašto, tko bi pomakao to brdo? Ne može mu nitko ništa, u najgorem slučaju možemo ga unakaziti, oštet mu lice, ali ono ispod ostaje.
Dok sam na planini ili gledam gore ili gledam dolje. Obožavam gledat dan u daljini dok se penjem, kako je grad ispod mene sve manji. Uporno fotografiram, zašto? Ponekad pogledam i gore, koliko još ima, a u sebi mislim i znam da postoji jedino ovo tu, gdje sam sad i gdje ću ugaziti slijedeći korak. Postoji samo ovo sad.

" Šta je ovo - solo?
Ne volem solo ..
..
ni logiku"
Đ.B.

Epilog
Dakle, da nastavim gdje sam stao. Nastavlja li čovjek di je stao ili zaboravlja lekcije iz prošlosti. Glupost, samo možeš zaboravljat prošlost, zar ne. Mada bi se zapravo mnogi složili da ne postoji ni prošlost ni budućnost, nego samo sadašnjost. No, višedimenzionali relacijsko-vremenski kaos, a sam jedno tijelo za sve to proživiti i .. zaboraviti. Možda zato pišemo, pišem da ne bih zaboravio.
Od prekida sms-om prošla su dva-tri mjeseca, bijah zaboravio se to. Dapače, po izreci "kad ti bog zatvori prozor, otvori ti prozor", bijah zauzet drugim mogućnostim nastavka bivstvovanja ("window of oportunity"). Drugim rječima, bijah u dobrom miješanom društvu, onako između bilo bi dobro i bezveze. Sretnem pogledom slučajno sms-curu .. u društvu markantnog tipa, negdje na ulici. Dobro, bar si dosljedna, tržiš nešto ozbiljnije nego ja nudih. (Živio aorist!) Nisam se baš htio javitim, ali eto ne mogavši izbjeći, "Ej bog, kako si ..", bla,bla..

Usput, negdje sam čuo ili pročitao da se nigdje kao u Lijepoj našoj ne pita toliko "kako si, kako zdravlje". Ovdje je normalno da te netko detaljno ispita o ZDRASTVENOM stanju, traži da kažeš točnu dijgnozu, obrazlaže svoj medicinski slučaj. Jedna razina prisnosti koju volim i mrzim. Volim jer odražava neke kvalitetne tradicionalne vrijednosti brige za bližnjeg svoga. S druge strane ne živimo više u plemenskoj zajednici (homo sapiens balcaninus isključeni), PRIVATNOST je vrlo važna stvar. Ima li privatnije stvari od vlastitog zdravlja? Ali hebeš privatnost, nego kako si mi ti?

Nekako sam se polupognuta pogleda izvukao iz nepotrebne komunikacije, vratio se svom društvu. Nisam bio ljut, niti napušen, jednostavno sam prešao preko negativnih sjećanja. I onda je došla sms poruka isprike, nešto kao: "Jeli se još ljutiš na mene? Nisam te htjela povrijediti.." E sad, kako ona zna da sam se zapravo jako naljutio, mada nekako sam intimno vjerovao da ipak nije mislila zlo prekinuvši sms-om. Samo nisam to od nje očekivao. Odgovorih joj da je sve u redu, ne ljutim se više. Stvarno je bilo tako. Drugi dio mene je likovao, dobio sam ispriku i priznanje, znači nisam ja lud, a nisam ni krivo shvatio.. Ona opet, oprosti, ovo-ono.. A šta ću sa njom. Tada sam joj totalno oprostio. Vidim kaje se zbog postupka, ne zbog toga što je prekinula, nego zbog načina. Ma dobro, opraštam. Sad mi je srce na mjestu. I njoj.
Epilog 2
Nismo se nakon toga čuli i vidjeli, ali čestitala mi je božić i novu. U redu je, nekad da i ja ne budem glavni odgovorni za svoje neuspjehe. Ali zaboravio to već jednom.

Ah čime se čovjek zamara. Život je lijep kad se tka od različitih boja. Život je lijep kad ga imaš sreće živit. Jadni mi pesimisti, uvijek nam nešto smeta, očekujemo najgore, zaslužujemo li živjeti? Možda mi pesimisti postojimo samo radi "ravnoteže među zvezdama". Možda nismo dostojni saznati zašto postojimo? Ali nemoj mene pravit budalom, znam da mogu sve spoznati, sve razumjeti, samo treba informacija i vremena. Nemoj mi prodavati maglu, objasni mi što mi imaš objasniti, bar se potrudi. Kao što se ja ponekad trudim..

"To je tako, ne pravi od tuge nauku
Mami svetlo na sledećem bregu .."
Đ.B.

P.S.
Pustinja ili planina? Šta više tjera čovjeka na razmišljanje i čišćenje? O tome možda slijedeći put.

"Ovaj život je san..
Mala kuća kraj rampe .. Snop žućkase lampe ..
I zalihe tuge.."
Đ. Balašević


Postoji li ljubav na prvi pogled? Postoji. Ovo ljeto sam se zaljubio u Lastovo na prvi pogled. Slike ne mogu izraziti ushit i ljepotu koju čovjek osjeti kad vidi .. ono što kamera ne može snimiti.


Zalaz sunca na Lastovu, ljeto 2005





Da vidimo je li prošlo.. Je .. sada još par slika od ovog ljeta. Kad će ta nova (web 2.0) verzija bloga, admini? Bilo bi zgodnije da vi hostate slike (a možda još nisam sasvim svlado tehnologiju ..)


A sad palma. (traži se cura s ovakvom frizurom)
border="0" width="320" alt="Image Hosted by ImageShack.us" />


Slijedeća je slika jedno malo misto ispod Lastova, (mislim sv. Martin, nisam sigur), navodno je pod zaštitom UNSECO-a, ne bih se čudio. Ne vjerujem da slika može dočarat ljepotu, ja nisam mogao vjerovat kako je smišno, slikao i slikao, ali zapravo moram se vratiti tamo. Iza glisera se u pozadini vidi Korčula.



Evo iz te vale jedna



.. i još jedna




Možda su koga slike zagrijale po ovoj zimi. Hlad je najtraženija prirodna pojava na +30+, uživite se ..

"You' talkin' to me ..?"

Jedno tri mjeseca od prijateljičinog prokletstva (o mom ko fol uspjesnom keksualno razdoblju) dogodi mi se nešto, ajmo reć neuobičajno. Sretnem poznanicu slučajno u gradu i kako se nismo baš znali, prvih par sekundi smo se pokušavali prisjetiti, i konačno se javimo.
„Kako si, ovo ono ..“, sve standardno. Ono što sam znao o njoj je da je povučena, radišna, „dobra“. Ima ludilo tijelo, jedno od onih što se ne dekoriraju, ali kad bolje pogledaš odmah počneš maštati – našao sam skriveno blago! Malo je konzervativnija, ali to su okej cure triba im dati šansu. Neuobičajno je što sam je pitao broj (za mene to nije svakodnevnica, nego više kvartalna pojava, bez obzira na ohrabrujuće prokletstvo u koje sam vjerovao) i ona da.
Super, aj da jednom probam normalnim putem. Još sam bio u fazi „Iskreno tvoj“, mislim da od toga ne bih ni trebao odustajati. Odemo na piće - iznenenađenje. Cura je pravo blago za dušu, duhovitia, pametna, komunikativna, na svaku temu bih ostao paff – priznajem da sam je u početku podcenjivao. Mislio sam tatina curica koja se trese na svaki vau, kad ono kompletna ikebana (nemam pojma šta bi mi ova fraza trebala značiti). Ono što me je smetalo je što nisam mislio ulazit u ozbiljnije veze još neko vrijeme, još sam vruć od .. (o tome x-ti put, prošlo je samo 6 mjeseci od brodoloma..), a to nije cura za zahebavat. Izađemo drugi put, treći put – ugodna iznenađenja se redaju jedno za drugim. O šit, stvarno mi se sviđa, i ja njoj, (što bi se inače bavila sa mnom). Ali ne mogu se prepustiti. Sljedeći put joj „uvalim“ vrhunsku bazu – (aj dobro meni se to tako činili jer mi je sinulo iznenada, u pravom trenutku). Dok smo se opraštali (u autu di ću drugo, meni se sve odvija u autu :-o ), vidim da su joj hladne ruke, baš smo se nešto milovali riječima, predložim joj da mi stavi hladne dlanove na vrat – meni je vrat uvjek vruć to mi godi. Ona stavi ruku i kao da se opekla povuče. Znam, prvi ozbiljniji dodiri – ni se s tim zahebavat. „Ma ne tako.. “ uzmem joj ruku, stavim je iza zatiljka, malo niže i zamka je bila postavljena. Par dugih sekundi smo razmjenjivali dah (-ove) i onda se ugase svjetla - poljubac iz bajke. I još nekoliko takvih.. „Vidimo se sutra“.
Ne znam jesam li pjevao Franka Sinatru na odlazku doma, ali tako sam se osjećao
„Fly me to the moon
Let me sing among those stars
Let me see what spring is like
On Jupiter and Mars ..“
Sutra dan, se nađemo, mjesto radnje auto. Kiša je padala iz neba i zemlje, i ja sam stvarno bio pri kraju goriva. Odvedemo se negdje u mrak i .. „nestane mi goriva“. Gledam je, ne želim je zahebat, ali i ne mogu govorit u potpunosti i o svom brodolomu. Ispao bih možda kompleksaš ili nije pogodno vrijeme. Ne želim joj pogotovo govorit o svojim avanturama koje su mi se dogodile pod utjecajem „prokletstva“. Želim ići polako – ali to se odnosi samo na osjećaje, ne želim srljati s osjećajima, ove zaljubljenosti u početku su gadna stvar, očito se ne znam nositi s njima. Čisto tjelesno (znam da ružno zvuči)- to NE ŽELIM ići polako, želim sve što mogu dobit, sve na što je spremna naravno („ja sam ko muško naravno spreman za sve“). I tako joj nešto i formuliran: „Idemo polako ako ti odgovara, ...“ Bilo mi je neugodno, ali rekao sam joj što želim i što mogu dati. Očekvao sam da bi se mogla i naljutit, jer „nije ona takva“, a i ja sam mislio da nije takva i nije spremana za to. „U redu“ kaže ona i baci se na mene.
MAJ GAD! Odsad igram samo otvoreni poker, po mogućnosti strip. Ili me nije dobro razumjela? U toku večeri sam se i više nego uvjerio da me je itekako razumjela. Nije nam smetala kiša na prozorima ni dobro zamagljena stakla iznutra...
Kad sam odlazio doma sigurno sam pjevao Franka Sinatru ..
Slijedećih par dana se događalo nešto posve neuobičajno. Nisam se nikako uspjevo vidit s njom, zahvaljujući njoj. Žarko čekana večer nikako da se ponovi (koji je ovo vrag sa ponavljanjem, šta svi žele da se sve ponavlja? ili samo ja ..) I onda je stigla poruka – odjeb, upakarian u „nije stvar u tebi nego u meni“. Preko sms-a. Trešućim prstima sam samo odgovorio, da me i ovaj put IZNENADILA, ali prvi put neugodno.
To sam i zaslužio, šta sam tražio to sam i dobio. Zar ne? S druge strane sve se nešto mislim i „citiram“ DeNira

„Sa mnom prekidaš? Sa mnom prekidaš putem SMS-a? Alo, sa mnom?“

Pištolja nikad nema kad ti treba. Ali ostao sam gentleman do kraja. Proguto sam smrtnu uvredu svog egu. Dobro, POTROŠILA me je. Iskoršten sam. Sad znam kako je to. Samo što sam to prije znao na višemjesečnoj ili višegodišnjoj bazi. Sad znam kako je to na (praktički) jednodnevnoj bazi. Ali doće maca na vratacna. Platit će to neko. Znao sam da je prokletstvo skinuto. Postalo je nevažeće. Aggrh, mrzim žene.


P.S.
Ovo me je prošlo, naravno. Sad „volim“ žene, a i priča je dobila epilog za par mjeseci. O tome drugi put.

„Zašto mi nikad ne kažeš kad doživiš orgazam, pita muž ženu.
Zato što kad ga doživim, nikad nisi doma.“

Sve su ove priče bez koronološkog reda, ali zar nisu tako stvari poredane i u našim glavama. Dok razmišljamo, nije baš da pretražujemo neke knjige po redu i po stranicama. Neeee, daleko od toga da nema reda, ali kad pogledaš kako zapravo mozak radi najjednostavnije je reći – nered.

Evo prilike da odblogam nešto aktualno. Danas na poslu smo gledali (dobili emailom) nekog jadnog (eto mog stava odmah) M.-a koji je imao neuspješan nastup u Milijunašu. Zapravo Tarik nije ni bio siguran je li u pitanju skrivena kamera ili stvarno lik izvodi čuda. Mi gledajući M.-a nismo bili sigurni u početku je li u pitanju žensko ili muško. Muško, ali vrlo feminiziran, promukli glasić, brzo priča, nonstop se resetira, često kaže rečenicu u ženskom rodu,.., čudo jedno. Očito ga je pukao adrenalin, isplivalo najnemuževnije iz njega, publika se smije, mi ga psujemo (ovo mi shvatiti uvjetno), koja budala, peder.. U pratnji mu je bila neka LUDILO žena, (jedno smo vrijeme raspravljali je li bolji on ili žena, tj. kad smo utvrdili da je M. muški, pitali smo se šta ona radi s njim). M. na kraju ispadne nakon što se 2 minute mislio hoće li uzeti pola-pola, i kad su mu izašli a) i d), pukne odmah a) i falije. Queer. Queen. Završni komentari su bili tipa: „Zbunio se nije možda takav.“ „To je peder.“ „A, jee peder, vidi kakva je žena s njim“, „To je zato što je peder, pravi peder, želi biti u društvu sa ženama, da ima s njima šta pričat, oni uživaju u ženskom društvu“. Haha, nasmijao sam se i dobio ideju o-blogu. Ovo je sve naravno normalno.
Analiza:
Mi smo očito razvili određene emocije gledajući M.-a. Da smo na kraju saznali da je u pitanju Performance, možda bi drukčije sudili. Ako je on to glumio da shebe Tarika, onda je u redu (koji debili, ali u redu je). Ako je to bio iskreni on onda.. zna se već. Ova riječ performace sve mijenja. Ako sam umjetnik ili izvodim umjetničko djelo, bez problema ću šetat gol po gradu, (slikati se za Playboy?), recitirati pjesmu o dubokim osjećajima, pljačkati banku, zahebavat policajca, javno protestirati protiv neke pravde (nedajbože, npr. braniti pedofila). Jer kad zagusti, netko će reći, „Makni se budalo iz kadra - snimamao“ ili „Ovo je umjetnost“ ili „Ovo su ljudska prava“ ili „Ovo je šala..“. I onda je sve u redu. A ako sam potajno uživao u ovome nitko neće saznati – ok bit ću sumnjiv nekima, ali i ovako sam sumnjiv..
Još bolji primjer,. Kad me društvo nagovori da upoznamo neko žensko društo da bi ih zezali, iz oklade ili slično, nema frke (jedino što se ja ne dam tako lahko nagovoriti). Doći ću, javit ću se, mogu reći bilo šta dok je za okladu, dok imam backup objašnjenje – sve je u redu. Kako je lako gumiti stvarne želje. Ali ako bih ja to što radim zaista mislio – e onda bi nastupile dvojbe..
Moj dvojba na kraju je TREBA LI FEJKATI? Trebali na skoro sve odglumiti reakciju i treba li svaku akciju glumiti. Jer kad bolje pomisliš, često si bliže onome šta želiš a ne smiješ reći/napraviti, lakše je fejkati. Ako dovoljno dugo fejkaš onda si upravo to što želiš i postigao. Meni se sve zapetljalo sad u glavi. Sredstvo je promijenilo cilj, ili cilj nije cilj nego putovanje prema cilju; može li se išta apsolutno ustvrditi. Uf..

"Kažeš mi da šutim jer riječi ti ništa ne znače,
šutim jer znam da riječi mi prave tek sada dolaze .."
Riječi, Osmi Putnik

(nastavak)
Ovo pisanje bloga sve više i više kasni. Jednog dana će prestati, hoće li biti važno kome. Hoće, jer glupo je živit bez nade. S druge strane "kineska poslovica kaže: Tko živi u nadi, umire od gladi".
˙
Iskustvo prethodne noći mi je sigurno dalo krila. Osjećao sam se dobro, šta čovjeku više treba, nakon par mjeseci nedobrovoljne apstinencije od zagrljaja bilo mi je drago što mogu o nekomu misliti. Makar znam da to nije prava stvar, rekao sam sebi na prvi znak problema - crta. Kojih problema? Postavio sam si vrlo visoke kriterije, zaboli li me glava zbog nje, zbog veze, zbog mogućih posljedica, ili počnem li gubiti glavu i zaljubljivat se - crta. Nismo puno izlazili vanka (a i unutra nismo imali gdje). Drugi put je bio kao u knjizi za prvi put. Piće, priča, malo dublje upoznavanje - saznajem da se baš ne slažemo politički, ona je s druge strane barikade. Ali dobro je, strast nas još puca, dugo smo se ljubili u autu. Oboje smo fizički uživali (može li se uživati fizički, a ne i psihički?). Ma i psihički smo uživali. Ona je igrala igru - idemo polako (odgoj i prethodno iskustvo čini svoje), a ja sam igrao igru ne mogu izdržati od gušta. Zanimljivo, nadvladao sam i gađenje od duvana. I gađenje od sebe, jer znao sam da to ne može biti dugoročno, osjećao sam da arogantno ulazim u zamku, kao ne može mi se ništa loše dogoditi. Zanimljivo koliko čovjek može promjeniti stav u roku par dana - a da pri tome nikome ne izgedaš kao neka labilna ličnost. Još smo otvorenije pričali, jedino što sam se čudio sam sebi "Jeate, koliko mogu pričati, ali ipak u rukavicama, sakriti svoje dublje misli, strahove i nade." Puno toga sam imao još za kazati joj, ali nisam se otkrivao previše. Ovo je ipak moj teren, mogu to igrati godinama, s druge strane pravom stručnjaku za mene puno toga bi bilo jasno drugog dana (nadam se da je tako, pa ja i trazim stručnjaka za svoju dušu..).
Vidjeli smo ili čuli se u roku par dana još nekoliko puta. Mora bit da sam bio okupiran poslom, jer sam jednostavo primjetio da prolaze dani, a ja je se i ne sjetim. Podsvjest mi je sve rekla (kad već nije svijest).
Tih dana sam napravio nešto nevjerojatno i meni nikako slično. Blago rečeno, "prevario sam je". Znam, nismo bili u nekoj čvršoj vezi i kad se nekoga ne sjetiš nego tri puta u deset dana onda te i nije briga. O toj drugoj neću puno pisat, reći ću samo da nam je oboma trebala neka vrsta utjehe, i da smo se savršeno složili. Znala je da imam drugu, otvoreno sam joj priznao, čak i malo pretjerao, i (vrag je ta ženska psihologija) tad smo se našli "kao ruka i rukavica". (Usput, nisam siguran je li tako svima, ali meni prilike i neprilike uvijek dolaze 2-3 ili više zajedno).
Afera je završila brzo (hmm) i uspješno, treba sam se još samo naći sa prvom i "raščistiti stvari" (koju god frazu da upotrijebim nekome se neće svidjeti.) Ovo mi je bio mjesec iskrenosti i otvorenosti, pa sam joj reko "da ovo među nama neće ić". Nisam joj ništa rekao za drugu, nije bilo smisla povrijediti joj osjećaje i dostojanstvo, kad već nisam igrao poštenije bar da nam ne pljucam po uspomeni. I opet, kad sam očekivao bar kap ljutnje i ogorčenosti, od ove smišne i poštene cure, dobio sam najslađe voće dotičnog mjeseca: "I ja sam to mislila tebi reć, i ja jednako osjećam.." Tada sam znao zašto mi se cura odmah svidila, stvarno je imala potencija, a to što ja ispravljam krive Drine, to je druga stvar. Dobila je veliki plus u mojoj crnoj knjižici, ja još jedan zarez (zapravo dva) na svome pištolju i svi su bili sretni i zadovoljni. ISKRENOST SE ISPLATI (!?!)

„Dajem što tražiš, dok ti samo sjajiš
Gledam se, još sam tu, ali nestajem
Moje se svjetlo gasi .. i pali se mrak“
Osmi Putnik


Trebalo bi ubaciti neku vedru priču u sliku. Ne želim biti neobjektivan i pristran samo sa crnim primjerima, cilj ovog bloga je naći rješenje za neke nedoumice, potvrditi ili opovrgnuti neke teze. Zvuči strašno i znanstveno, ali zašto ne biti ozbiljan u ovim stvarima. Zapravo sve odlažem da ispricam nesto veselo jer ipak živim u sadašnjosti, pa se i ne mogu sjetit nečeg prikladnog. Ali ajmo ovako.
TREBA ZNATI POSTAVITI REALNI CILJ.

Bio je to višetjedni niz ne baš optimističnih razmišljanja. I suza. Da, i konje ubijaju i homo sapiensima masculinunima se plače. Po meni bolje plakat nego probijati uši, bojati pramenove i, bože sačuvaj, korektivno se šminkat.
Facken metroseksualac Bekem (DA NAMJERNO NE ŽELIM ZNAT NI NAPISAT MU IME ISPRAVO), je sramota za muški rod u smislu da mu se žene dive! Mislim koje žene, debele monokožne britanke od cca 120 kg i 120 cm,(ništa šovinisticki ovdi ne mislim, zaista) i naše mlade snaše, 'malene Alke', kojima su npr. Oprah i njezine gošće etalon pameti. Gadi mi se gledat Amere kako se razbacuju parama, raspravralju o trivijalnim stvarima, kao mudre i korisne stvari, npr. kako nahranit 12 ljudi, a potrošit manje od 12000 us dolara i više od 11, a sama Amerika i Afrika gladuju. Krivi primjer, al dobro. I onda mi uvozimo njihove shitove, bekeme, britny i metrosex-e.
Da se vratim na priču. Plakalo mi se, crnjaci, ali na kraju prihvatih igru. Ok, živit je sada i nadalje, u buduće, - pušiona. I onda se dogodio klik. Jedna polupijana prija mi je u trenutku lucidnosti (jeate šta je sad to) prorekla uzbudljivo i bujno seksulno razdoblje u životu. Dje me nadje, baš mi je to trebalo, money for nothin' and chicks for free. I ja sam joj povjerovao. Očito sam je doživio kao vješticu. I nakon par dana sretnem jednu smisnu curu koju upoznah zapravo istu onu lucidnu (evo opet) večer. Tih sam dana, za vraga, čitao nešto tipa 'šta žene vole, i govor tijela', ta neka spika, ono, pročitas i car si. Pisalo tamo, iznenadi ženu, nenadano je poljubi, pokloni cvijet, reci joj da je lijepa, takvi neki-'sve mi žene zapavo padamo na to '- trikovi. (ne mogu ne nadodat, pa i mi muški PADAMO, na npr. ..sise..tanke glasiće..) E i javim se ja njoj, pozdravi, priče, šale, komentari, ko fol faćkanje joj prisutne prije i te igre. Ide to meni kad mi se da šansa, a i ja se inspiriram smišnicama. I .. bubnem ti ja pri kraju te 10-minutne seanse (jer bila je u kafiću s nekim muškim društvom pa je trebalo djelovat odmah), 'Hoćemo izać jednom vanka?' 'Može', 'Daj broj..', ona da, (eh da nema tih mobitela..). U međuvremenu sam otkrio da puši, što stvarno ne volim, da ne volimo baš istu muziku, i da je prija 'bolja' od nje (da baš tako, poslaga sam ih jednodimenzionalo, bolja-gora). Al dobro cura mi se stvano sviđala, bila je smipatična, reagirala je na moje podražaje, pokušat ću.. Nakon pola sata sam odlazio iz kafića, i primjenim trik iz knjige. Zovnem je, dapače, rukom je izvučen iz neke gužve, rečem joj da idem ćemo se čuti i poljubim je u obraz kao da mi je sestra ili je znam već duže. Njene plave okice su zbunjeno treptale, taman toliko da nitko „ne primjeti“ kako sam je zapravo ugodno iznenadio. „Aj bog..“ odem cijeli sretan što je knjiga u pravu. I ne samo knjiga, nego i je i inače urbana legenda (..da se ne ponavljam) da curu triba odmah poljubit kad se ukaže prilika pa nek se misli. Čestitao sam sam sebi i ekipa mi je čestitala, mada su mislili da ona nije baš nešto, pogotovo za „mene i naše kriterije“. Zašto sam ovo napravio? Zato što sam fiksirao ideju: nemam šta izgubit, uostalom krenulo mi je, držat ću je na emocionalnoj razdaljini jer ne želim vezu, ako će bit veza neka ide prirodno, pazit ću da joj ne povrijedim osjećaje, nisam svinja (iako bih često htio biti). Je, ideja je malo kompiciranija ali sam čvrsto odlučio da neću vozat curu, a ponudit ću maksimum koji joj trenutno mogu dat, moram je uostalom tek upoznat.
Nakon dan-dva je zovnem i dogovorim date. Oboje radimo, vikend mi je za ekipu, „željezo se kuje dok je vruće“, brzo smo se dogovorili. Dođem po nju,bila je zima, mrak, vozim je na piće. U ključnom trenutku pitam je šta voli piti –„Vino!“. „Imam vina u auto“ (da propisno sam se spremio za date), „možemo ne ići u kafić nego na he__drom „(nije bitno ti, reći ću samo da tamo svi idu kad imaju auto i curu) bubnem u fackerskom stilu. (Nisam baš bio siguran da je to bio pametan potez, a sigurno je bio NEPRISTOJAN, no..) „Može ..“. Ne vjerujući vlastitim čulima, okrenem auto i pravac .. nizbrdica. Parkiramo se, počnemo pit i stvarno ugodno pričat. („ Hvala ti knjigo “)
O šit moram požuri ovo pisat, imam date za 45 min..O tome možda drugi put
Mislim u sebi „U tome je tajna, malo se praviš lud, malo bezobrazan, ali ipak gentleman“ Malo po malo, taktikom „Mačak oko vruće kaše“ i upitam je mogu li je poljubit. Malo je zbunjena (nije glupa naravno, ali nije sigurna popušta li prelako), nećka se .. vidim ja to je to. Približim se na 10 cm, zagrlim je (i kao da samo gledao Hitch-a, ali ovo je bilo 1 god prije filma) prirodnim magnetom se naše usne spoje. Prvi poljubac malo zbunjen, ali nježan i pun emocija, drugi je već uigran, razmjenjujemo puno više od vibracija. Kod trećeg se već tresemo, režemo usta jedan drugom, očito nismo dugo uživali u običnom poljubcu. Možda smo nešto i govorili, ne sjećam se, vjerojatno neka opravdanja, ali stvari su se odvijali normalnim tokom (za dano mjesto radnje i vrijeme radnje). Nisam očekivao seks, nisam ni upirao previše, a ne bi ona ni dala. Radi reda sam pokazo interes i za to, ali stigli smo ondje gdje sam i očekivao, majce su letile u zrak, stakla su se zamaglila, ja sam joj kulerski objašanjavo da je otpor uzaludan. Neću je na ništa prisiljavati, nego ću je natjerati da sama ona sve poželi. (Poslje mi je priznala da joj je to najviše napalilo i navuklo .. na mene). Eh, bilo nam je lijepo. Dok smo se oblačili, ona je sa nevericom priznala da to nikad nije s nikim radili na prvom date-u. „Je li ja to svakoj predložim tako i odmah?“ „Aha, ali ne baš svakoj nego onoj koja mi se izrazito sviđa.“ Stvarno sam bio iskren s njom, nisam muljao i blefirao. Rekao sam joj šta očekujem, čemu se nadam i šta mi se već sada ne sviđa kod nje, npr. duvan, ali eto.. Nisam je samatrao lakom, dapače, smatrao sam je pametnom, smišnom i sposobnom za pravi izbor tj. mene (šta ću, ego je gadna stvar). Dosta smo pričali, ona i ja, iznenadio sam se svojom otvorenošću. Ali moja školjka ne otvara se lako (ni njena ;-) ). Zato ovo ne stane u jednu priču. Nastavak slijedi.

P.S.
Ponavljam li svoje događaje? Ovo moje skakanje na prvu loptu ima svoju genezu. Pisat ću o tome. Za sada ću reći samo da vjerojatno želim ponoviti nešto što sam tada smatrao najboljim doživljajem u životu. Tada sam našao onu pravu, ali sam je očiti u međuvremenu izgubio ... Inače ne bih pisao sve ovo..

"Sex je cijena koji žena plaća za brak.
Brak je cijena koji muškarac plaća za sex."

Iz istog razloga zašto mene nitko ne čita. Bottom line, što bi rekli Ameri, nisam se dovoljno reklamirao. Je stavio sam "privlačano i zanimljivo" ime bloga, je bit će ovdje uzbudljivih sadržaja, ali očito nema dovoljno reklame. Treba raditi, raditi..

Evo šta mi se dogodilo. Bijah dobre volje tih dana/večeri. Prethodni dan sam čak "upao" nekoj ženi, iako to ne radim. Nije moj stil, ne osjećam se ugodno (ne svira nešto narodno), nisam nikad svlado vještinu. A ono što je puno bitnije, BRIGA ME je, ne mogu kao klasičan, homo sapiesn masculinum podrazred Balcaninus prići i jednostavno nastaviti pričat sa nepoznatom i preljepom osobom, femininum, kao da je znam cijeli život. Znam sve, taj pristup oduševljava žene, od ceca do intelektualki. Ove druge to cijene, jer ih se NE tretira kao da imaju naočale, žele osjetiti kako je cecama svaki dan. A cece i neznaju za drugo (a ja nadam se nikad neću znati je li se piše ne-znam spojeno ili odvojeno), one su zapravo najbliže istini, muškarac treba biti AFLA facken MUŽJAK, inače je vrlo slab mužjak, a koga takvi zanimaju. Hehe, nevjerojatno, koliko je čovječanstvo odmaklo u tehnlogiji, koliko znamo o prirodi i homo sapiensu, a koliko smo sve bliži pečinskom modelu pračovjeka - da ne kažem životinji. E sad, vrag je u detaljima, a bog u cjelini? Right? Wrong? Šta god kažeš nekome je potpuno točno drugome krivo, trećemu djelomično.. Drugim rječima, možeš reći bilo šta. Iden.
Aj dobro, krenulo me ovih dana, poluprazan kafić-klub, nas tri tipa, njih tri žene, same za stolom. Čim smo ušli naciljali smo ih. Stanemo za stol-šank nasuprot, skinem jaketu i "Idem upast.." obvjestim svoje beta i gama mužjake i prijatelje. "Ajde, .." ohrabre me smrznuto. Znam šta ih muči, nije problem ako kažu NE (to je default), problem je ako kažu DA. (zaboravio da mogu i ništa ne reć) Približavama se, one nezainteresirano gledaju i na stolicama se njišu u ritmu muzike. Fokus mi se smanjuje, jezik se suši, srce ne lupka - dobro je. "Dobra večer. Jeste li za .." (nije bitno šta sam rekao, jer to zapravo nikad nije bitno). Zapravo je možda i bilo bitno, jer onaj eye-kontakt uspostavljen pri ulazu u kafić očito nije značio - "da mogli bi se upoznat"! Ja ponovim neko pitanje, znam da su me razumjele, međutim kučke se međusobno pogledaju i ništa, ni A ni BEEE. O šit, u ćorak. "OK, onda drugi put", okrenem se vojnički na peti i bižim 2 metra unazad u svoj čopor prije nego vide da crvenim 200 na sat. Počinje lupat srce, proklinjem svoju samouvjerenost i bahatost, ".. ništa odjebale su me" obavijestim ekipu, kao da oni to ne znaju, i ko fol kulerski nastavim piti piće. Srića je kafić bio prazan (kao u spazam), pa se sramotnom porazu nije mogao nije moglo naslađivat više od 10 ljudi i 6 kučki. (oprostite mi ne-kučke). Jedan moj prika počne iznosti rezime prethodnog događaja. "Ma nisu baš nešto, boli te za njih" "Znaš ti koga one hvataju. Ova s kojom si priča, ona ti cilja na _xy_zea" "Koji je taj quac", pitam ga. "To ti je brat vlasnik ovog kafića, eno oni tamo". Sad mi kažeš, pomislim u sebi, već mi se manta, adrenalin tek sada udara. Jeate kako sam popušio. Ma je, glupe su, mogla je bar jedna reć "Hvala, ne zanima nas". Agghr, mrzim žene, zaslužile su i PMS i bolove, i rađanje, ili to da umiru od straha od 28 ili 35 godine kad budu same, sa svojim celijem i borama. I iskustvima. Znam takve, onda pristaju na sve, znači i na mene, al' neš' macji..
"One su obične neodgojene glupače koje nas ne zaslužuju." zaključi mi mirni prika. To mi je otvorilo oči i smirilo me. Tako je.
Onda, kako riješiti ženu u 10 min?
Ne može se, osim ako nisi James Bond. A i onda ne bi mogao ako žena nije Bond girl ili kandidatkinja za nju. Nema šanse da bi Bond, James Bond skuva klasničnu curu s juga. (znam to je relativno šta je jug, jer nekome je moj jug teški sjever..) Pa zašto onda pokušavat. Da bi došao do prvog sata druženja, očito moraš proć tih 10 minuta. Ok, postoje i drugačije taktike. Vječna opsada dok ne popusti. Ako ne popusti, onda vječna opsada neke popustljivije. Shebala nas je urbana legenda (jer na selu je to navodno seoska činjenica), da svaki muškarac može skuvat svaku ženu. Samo trebaš biti pravi faker na pravom mistu. Zapravo ako si faker onda ti je samo to dovoljno. I naravno, svi želimo biti fakeri. I znaš da je to samo vještina, treba imat utakmice u nogama. Ali kako kad uopće ne mogu uć sa klupe, a kamoli skupit par utakmica. Ali triba nastavit. Tada sam zna da neću nastavit, bar slijedećih 10 dana (čitaj 3 miseca). Samopuzdanje je čudna i vrlo proširena biljka. A ne prosječna ljudska osobina.

P.S.
nema psa

Da se razumijemo, govorim u svoje ime, ali mislim da vrijedi za većinu.
Ajmo odmah u glavu. Žele li 69? (Tko ne zna šta je to neka ne čita dalje, jer nema objašnjenja.)
Naravano, ali ne s tobom i ne odmah. Ako je priroda u ičemu kaznila homo sapiensa, onda je to zajednički orgazam. Praktička nemogućnost međusobnog razumijevanja nigdje se ne vidi fizički bolje nego onda kad su oboje zadihani, ustreptali i tu negdje između zemlje i neba. Ja bih odmah isti čas, uzeo je tu di je vidiim, a ona bi polako, postupno, penjala se vrhuncu i tamo ostala par minuta.
Hebenih 10 minuta razlike.
Pročitah na Internetu da prosječan coitus do orgazma u muškarca traje 10-12 min, a u žena preko 25 (bar onih sretnica koji imaju priliku za to). Eto (nepremostive) razlike. E sad, po mom iskustvu, ovih 10 minuta nije samo kod coitusa, nego di god pogledas. U šopingu (tu su razlike u satima), u slaganju odjeće na police, u kuhanji (ja preferiram dugo spremanu hranu jer je zdravija, ali nemam živaca je spremat), u .. P.M.. mogu nabrajat do sutra.
Sad, kad sam to prihvatio, da postoje prostor-vremenske razlike između nas (M) i njih (Ž) ostaje mi samo se malo potrudit, RAZMISLIT, kako i kad šta reći (Ž) da bi dotična bila zadovoljna? To je rješenje. Malo sutra! To je tek početak..
P.S.
Eto problema. Blog mi je počeo jednim naslovom, a nastavio tipičnom muškom fantazijom - ODMAH U GLAVU. Slijedeći put ću pisati o jednom mom doživljaju, kako sam krenio omah u glavu i kako sam .. popušio..